Avlija (tur.), kućno dvorište ograđeno zidom, je u mome sjećanju glavno obilježje grada moje najranije mladosti. Od svoje treće godine živio sam u Sunajcima gde je skoro svaka kuća imala avliju. Pa tako se prisjećam avlija: Škundrića, Jaramaza, Sučevića, Petrovića, Sunajaka, Đujića,… Ne znam da li sam koju zaboravio. Bile su opasane  zidovima od kamena, visoke da se preko njih nije moglo vidjeti u dvorište. Najčešće su imale masivna dvokrilna drvena vrata na ulazu preko koga se premostio masivni kameni blok. Svaka avlija je bila svijet za sebe, svaka drugačija sa nekom svojom pričom. To su bile oaze mira skrivene od pogleda prolaznika. Meni je svaka imala i drugačiji miris. Danas su to mirisi nostalgije, različiti, ali nijedan nije neprijatan. Svaka avlija mi je bila tajanstvena i zahtijevala je pomna istraživanja. Neke su bile sijenovite sa dosta stabala i sa dosta tajanstvenih mijesta, a neke svijetle, osunčane. U nekima je tlo u potpunosti bilo kaldrmisano, a u nekima samo staze.
U nekima su bile bašče i aleje cvijeća, a u nekima bunari (gusterne) za skupljanje kišnice. Sa koliko sam strahopoštovanja gledao bunar i baba Jeku u podrumu Škundrića kuće i slušao pad kofe za zahvatanje vode, potom viješto izvlačenje… Koliko li sam puta u avliji Jaramaza dobio kolač od baka Marice. Tu me je i čika Lazo previjao kad me je pogodio balin od vazdušne puške u ruku.
Prekoputa kod Sučevića sam mnogo kasnije kao liječnik jednom prilikom i preskakao zid avlije, zajedno sa dr Damirom Gamberažićem iz hitne, jer je baka Marica ostala daleko iza nas, a kod nje je bio ključ od kapije. Popeli smo se preko zida i ušli u kuću da bi Mili dali spasonosnu injekciju. On je bio u vrlo lošoj sitaciji zbog treperenja pretkomora srca, kad smo banuvši sa sprata dospjeli do njega. Ta je avlija bila čudno građena. Od kapije se stepanicama ulazilo u kuću na sprat, a odatle u prizemlje. Damir je pokušavao da ubode venu, ali bi one vrlo brzo pucale. Pokušavao je nekoliko puta. Ja sam u isto vrijeme uspio, nekako, da na šaci nađem krvni sud koji nije popustio.
Oporavivši se Mile je tek onda shvatio ko je pred njim. Do mojih ušiju je kasnije došla priča koju je Mile pričao svima: ” dr Damir je pokušavao i pokušavao, ali onaj NAŠ uze iglu i potrefi iz prve”.
U avliji kod Đujića nam je, današnji advokat, Radovan iza prostrtog veša priređivao lutkarsku predstavu.
Eto tako se posle skoro pet decenija prisjećam avlija po Sunajcima, kao oaza svoje najranije mladosti. U njima smo  kao djeca bili maženi i paženi i zaštićeni pod toplim okriljem dragih ljudi koji su nas voljeli. I danas kad naiđem na nekakvu trošnu avliju ja nehotično gvirnem unutra ne bi li ugledao dječije glavice kako prate lutkarsku predstavu sa improvizovanim lutkama na tri prsta podignutim iza prostrtog veša. Možda to potsvijesno želim da vratim sebe u bezbrižno doba mladosti. Ne uspijevam da ih vidim, a i avlija je sve manje.


1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (glasova 39, prosjek: 4.21 od 5)
Loading ... Loading ...