Neizostavna, bitna “karika” odrastanja generacija u mom gradu. Neki su je zvali bicikl, ali za mene je uvijek bila u ženskom rodu.

Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, sad već prošlog vijeka, bicikla je bila pravo bogatstvo, znak prestiža. Onaj ko je imao Tomosov motor već je bio potpuno uspio u životu, a automobili su bili samo san. Njih je bilo tako malo u gradu da su se mogli na prste prebrojati. Sjećam se starog Janjićevog automobila američkih linija. Mislim da je bio Ford.

To je bilo vrijeme prvog ekonomskog uzleta posle niza godina stagnacije i recesije. Ko god je stekao nekakvu manju zaradu odlazio je u Trst da kupi “šuškavac” (kišni tanki mantil), a potom u našim većim gradovima, a ubrzo i u Kninu, biciklu. Bilo ih je različitih: muške, ženske, velike, male, standardne, specijalke… Najljepše je bilo negdje na seoskom vašaru pozirati, kao ovlaš, oslonjen o specijalku sa ručnim kočnicama. Najčešće su to bile bicikle tipa “Rog”, slovenačke ili “Partizan”, mislim, iz Subotice. Moj otac je također zauzeo poziciju za tu trku u “staleškom prestrojavanju” i vrlo rano je kupio biciklu.

Tih ranih 6O-ih smo zidali kuću pod Spasom na zemljištu Djure Škundrića, odmah iza Tvik-ove i oficirske zgrade. Kolike li moje radosti kad sam u ruke dobio kvalitetnu biciklu, sa štanglom (muškog tipa), metalik-sivu, rogovu specijalku. Nju sam naučio voziti sa nepunih 6 godina, provlačeći se ispod štangle i u nekakvoj ravnomjernoj nakrivljenosti svoga tijela na jednu i bicikla na drugu stranu tako sam je vozio po cijele dane.

Ubrzo sam na njoj počeo izvoditi i “akrobacije”, a to je bio nekakav slijed postupaka koji se u to vrijeme podrazumjevao. Vozio sam je stojeći jednom nogom na štangli, na sicu, na pak-tregeru, sjedeći na volanu… Kao djeca smo se takmičili ko će veću ludost izvesti na biciklu u pokretu. Uslijedile su vožnje bez ruku, itd. Naravno da je bilo padova, ali i brzog dizanja. Bicikle su bile od kvalitetnog materijala i nisu se lako oštećivale. Naučiti voziti biciklu je bilo veoma važno i sa plivanjem je bilo jedno od prioriteta koji su se morali savladati. U tom učenju bilo je različitih instruktora.

Moj brat nikad nije pokazivao afinitet za nekakve fizičke aktivnosti, izuzev trčanja (bio je dosta brz). Od malih nogu, rano naučivši da čita i piše (pre 5-te godine) oko sebe je stalno skupljao časopise i knjige. Sjećam se kada je sa nekolicinom drugara iz oficirske zgrade štampao nekoliko primeraka časopisa za djecu. Imali su i svoj naziv koji je bio otisnut slovima isječenim od ploške kropira i umočenim u boju.
E takvog bracu zgrabi jednog dana moj strogi otac, kome je već bilo dojadilo da stariji sin ne pokazuje nikakvo interesovanje za biciklu. Odvede ga na prostrani plato ispred obe zgrade, posadi ga na sic i dade se u posao da ga nauči da vozi. On ljut i strog, juri u papučama držeći čvrsto biciklu od pozadi, viče i pjeni, a brat uplašen i spetljan ne shvaćajući naredbe. Na prozorima i balkonima i jedne i druge zgrade svi zatečeni stanari vrište od smijeha, poneko nešto i dobaci. Otac sve ljući, a brat uplašen i plače i po ko zna koji put zauzimaju startne pozicije pokušavajući iz početka. Bogami potrajalo je ovo mučenje dok ti se moj veslenik ne osmjeli i u trenutku otpusti i odveze se sam nekoliko metara. Ovo ga osokoli i počne sam i malo po malo nauči da vozi. Naravno da on tu dobi i gromki aplauz na otvorenoj sceni. To mu je bio prvi javni nastup i prvi aplauz, pa mu je nekako od tada ušao pod kožu.

Spominjao sam gradnju kuće u to vrijeme. Po cijeli sam dan provodio ili na gradilištu ili u igri sa brojnom djecom iz dvije zgrade. Gradnja se primicala bitnim završnim fazama i otac je sklopio pogodbu sa priznatim stolarom, Nikšom Zoričićem, o postavljanju cjelokupne stolarije na kući. Posao je trajao danima i Nikša je svaki dan dolazi sa svojom novom biciklom. Ja nisam mogao da odvojim oči od nje. Savršena linija, miješavina metalik boja, ukrasi,…Što bi mi tada u žargonu rekli: “Ganc nova!”. Rijetko sam kada u životu osjetio takav zanos i divljenje kao prema toj bicikli. Sigurno je bila i veoma skupa. Nikša je vrlo brzo primijetio da ja prosto vapim da je provozam, te mi to i dopusti čim se uvjerio kako vozim. Od tada mi je stalno dopuštao da je malo “izguštiram” i da izvozam nekoliko đirova. Već poslije nekoliko dana dobih dopuštenje da je provozam malo i Novom cestom, ispod zgrada. Upravo je bilo završeno asfaltiranje te strme spojnice predala pod Spasem i glavne ulice kod osnovne Škole. Vozio sam dijelom njom, jer nije bilo nekog saobraćaja, a dijelom oko tipskih dvospratnica sa njene lijeve strane i makadamom ispred njih. Kolike li uživancije i kakvog li osjećaja slobode.

Pošto u svakoj priči ima poneko ali,… to moje ali je bilo u liku jedne štrkljaste djevojčice. Bila je to sestra izvjesnog Milete, mog mnogo starijeg drugara iz oficirske zgrade. I ona sama je od mene bila starija nekih 6-7 godina, što je u tom dječijem uzrastu bila ogromna razlika. Visoka, štrkljasta, ljuta i ozbiljnog-pretećeg držanja odjednom se stvorila ispred mene i bez ikakve prepirke uzela mi biciklu. Preklinjao sam je, molio je, plakao trčeći za njom da mi je vrati jer nije moja. Ona, onako bijesna, sjede na nju i otisne se niz cestu. Bila je nesiguran vozač i do tada nije vozila bicikle sa ručnim kočenjem. Sve u svemu počne se sve brže kretati niz ulicu, a ja uplakan trčeći za njom. Primijetio sam samo da je bicikla dobila strahovito ubrzanje i da je bez ikakvog kočenja dijevojčica udarila u žutu zgradu u Bogradskoj ulici. Ona odleti na jednu, a bicikla na drugu stranu, a ja ko bez glave trčeći prema njima ne ispuštajući iz vida tuđu biciklu. Dotrčavši zatekao sam je gdje sjedi i plače raskrvaljene glave, lakata i kolena, a oko nje neki uplašeni ljudi koji su joj pomagali, ispirali i previjali rane. Prilazim bicikli, a ona uništena, potpuno demolirana, iskrivljena, sa iskrivljenim prednjim točkom i kormanom. O užasa, a čovjek mi je dao da se provozam, da napravim nekoliko đirova.

Uopšte ne gledajući “vozača” podignem ostatke bicikle i polako, skamenjen od straha i užasa, polako se zaputim uz brdo. Ubrzo me sustiže i vinovnik svih mojih nevolja, sa zavojima oko glave, laktova i koljena žaleći mi se kao je boli. Nijednom riječju nije mi se izvinula ili spomenula solidarnost u posljedicama. Samo sam ćutao i više vukao nego vozio biciklu. Došavši nadomak gradilišta ona se odvoji i ode prema svom ulazu u zgradu, a ja između zgrada pa prema Nikši…

Još i sada se sjećam zgranutih izraza lica, njegovog i moga oca, kada su ugledali ostatke do tog jutra novog bicikla. Ispričao sam im, kroz plač, šta se desilo. Ne znam kako je to izregulisano dalje. Ja nisam dobio batine, ali od tada više nikada nisam posuđivao ničiju biciklu. Imao sam svoju i sa njom sam prošpartao u djetinjstvu uzduž i poprijeko naše velike opštine.

Bicikli su danas još ljepši, ali više nema onoga zanosa. Sada djeca maštaju o motorima i automobilima za osamnaesti rođendan. Biciklu provozaju po koji put i ostave je negdje sa strane da ne smeta. Tužna je sudbina tog najomiljenijeg prevoznog sredsva moje mladosti, a ovi ovdašnji, gdje sada živim, zovu je nekako grubo, ružno i rogobatno, kažu: “Idemo da vozimo bicikli”.


1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (glasova 58, prosjek: 4.14 od 5)
Loading ... Loading ...