Prvi, dugo vremena jedini, a sigurno najbolji kninski košarkaški sudija. Igrao je u KK Knin od osnivanja pa se nakon dvije godine “zaljubio” u suđenje. Niko i nikada mu nije osporio ni znanje, ni talenat za suđenje, ali je brate imao neki čudan fanatizam. Sudio je bukvalno po pravilima, nikada ništa nije izmišljao. Ali je problem bio što su neka pravila napisana iz nekih drugih razloga. Rijetko se sude na bilo kojoj utakmici, ali je Čoka i to svirao, a onda kuku majko. Znam da smo dosta puta poslije utakmica čitali pravila, i našli ono šta je svirao, al’ šta vrijedi kad je već ispalo sranje. A on bi uvijek govorio: “ Ja kad sudim rođenog ćaću ne poznajem.” Posebno dramatične utakmice su bile protiv DOŠK-a, ako je igrao Petar Petranović ( stariji, viši i jači brat slavnoga Veljka, koji je opet imao svoju devizu: “Ja kad sam u formi, brata se ne bojim” ). Nakon par minuta od početka utakmice, Peri bi udarila krv u glavu i onda bi počeo juriti Čoku po terenu. Drnišani bi vikali: “Nemoj Pero!”, mi smo vikali: “Nemoj Čoka!” Bježao je Čoka i od publike po manjim mjestima i vodom i biciklom i trčeći. Nisam siguran da nije i leteći. Nakon prvi’ par godina solo suđenja dobio je kolegu u Kninu, to je bio Slobodan Sinobad, koga obično zovemo Musa, ako je udaljen par kilometra. Skladno svojoj pojavi, Musa je i sudio. Po njegovom mišljenju faul je samo ako nekoga iznesu na nosilima. Bili su idealan sudački par: Čoka svira, a Musa mu viče: “Ajde jebi nedlju, pusti ljude nek’ igraju!” [zapisničar]


1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (glasova 97, prosjek: 4.05 od 5)
Loading ... Loading ...