Vjekovima kopajući i roneći stjene, noseći plodnu crnicu i škrtu ilovaču, po rubovima omeđena stoljetnim hrastovima i bukvama, a po dnu obrasla neprohodnim spletom žila i korjenja, pružila se Manita Draga – jaruga, potočić, rječica, između visokih brda Otona, Bendera, Raljevca i Žagrovića.
Mirna, tiha, skromna, za ljetnih vrućina i sunčeve pripeke, čak i bez vode. U proljeće i ranu jesen, kad krenu kiše i ožive okolne jaruge, ona opravda svoj naziv koji joj dadoše žitelji okolnih sela nadajući se, dajući joj tačno i nepogrešivo ime, da će je time odobrovoljiti i stišati njen povremeni bjes.
Počinje bezazleno, sa nekoliko malih postojanih izvora, pod stablima nekoliko jablana, nizinskog drveta nepriličnog za takve visine i društvo hrasta i naročito bukve, te bogate i divlje otonjske šume pune divljih jabuka i krušaka, rašeljki, javora, graba i bagrema, sa ponekim osušenim stablom trešnje, pitome. Suhe i okljaštrene grane, same u moru zelenila, kao nijemi svjedok slučejnim i rjetkim prolaznicima, kazuju kako je tu nekad bilo – pitomo i bogato.
Tišinu i mir, odavno netaknute prirode, zna narušiti samo prodoran krik kakvog orla štekavca, koji na strmim padinama Međijaka traži svoj plijen, kakvog malog zečića ili poljskog miša. Na zaraslim pašnjacima poneko malobrojno stado, više koza nego ovaca, jedva čujan zvuk klepke, i ona ostarila, čobanske frule niotkud.
Vidjevši taj bogomdani dar prirode i turski osvajači, čija sila je i velika i prolazna, odlučiše na tom mjestu sagraditi bunare – gusterne, kako bi njihovi askeri a i narod, za vrijeme sušnih dana, lakše došli do vode. Napravili su ih tvrdo, masivno i danas stoje neokrnjeni, kao da im zub vremena a i nezahvalni čovjek ne može ništa. Možda su mislili ostati zauvjek.
Nekako mi čudno da nama mrski osvajači, rade prve bunare, prve ceste i prve mostove, postojane, tvrde, prave. Ta nevesela istina ispili se polako, vremenski zatajno, stidljivo proviri iz našeg «ja pa ja» duha – svemogućeg, najjačeg, neuništvog, pravog, slobodarskog, revolucionarnog. Nikad osvojenog i bla,bla… Izviri i ostane, neko je prihvati, neko ne, ali ostane uvjek u zraku pitanje – zar smo mi zaista bili tako divlji? Samo Manita draga, pamteći vjekove i svjedočeći prolaznosti svojom nadošlom hukom ponavlja i brdima odjekuje eho – i još ste, i još ste!   [MT]


1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (glasova 9, prosjek: 4.22 od 5)
Loading ... Loading ...