Kad književni kritičar ocjenjuje knjigu nekoga velikog pisca uvjek se kaže da je bitna i za razumjevanje “kako je živio narod u to vrijeme u tom mjestu”. To je naravno uvjek sekundarno, primarno ostaje ono o čemu je zapravo knjiga, o zločinu i kazni, o građenju ili rušenju mostova, hrabrim majkama, nekoj polubraći ili pronađenoj vjeri. Takve knjige pišu veliki nadareni pisci, kod kojih je svaka rečenica doživljaj za sebe. Nasuprot njima i takvim knjigama stoje Pisači. Pisači, ki manuelni radnici, banderaši, ”Flinstone” zapisivači i Rječnik kao zapisnik gdje sekundarno postaje primarno, gdje nema ni niti vodilje, ni struje toka svjesti, osim ako nije izazvan sinoćnom brijačinom… Ma i sama riječ Rječnik previše je plemenita da se uz nju veže ova mularija pored npr. Pavića i/ili Vujaklije. Do prije samo nekoliko godina ovakva stvar ne bi ni postojala. Ko bi lud trošio vrijeme, pare, papir i olovo na ordinarno baljezganje i ćakulanje.
E, al onda je nasta zaokret, twist iliti u-turn. Pojavio se internet. Ljudi su se sjetili da bi mogli zapisati svašta šta im padne na pamet, koliko kod to trivijalno zvučalo. Jer, nije tražilo kruva jesti. Tako je nastao Kninski Rječnik daleke 1998. godine. Da bi se znalo koji to period Pisači zapravo opisuju, priloška oznaka vremena je dodata u naslov. Trivijalnost lokalnog karaktera je dobila formu rječnika, ilustrovanu, kako drukčije, nego kartama za najtrivijalniju zabavu – briškulu. Ali život plete mrežu bolje nego Spiderman, vjerovatno samo u Kninu i vjerovatno samo u gostioni kod Ožegovića svaka karta nije bila samo komad papira nego živ čovjek, imenom, prezimenom a najbolje nadimkom. Karte postaju ljudi, mjesta, događaji, riječi i peškaju se jedna po jedna sve do ultime. A na ultimi uvjek aš dinari, koga još zovemo i Dinarac!
I tako je krug zatvoren. Dinara stoji gdje je i bila, bura brije ka i prije, kamen rađa u izobilju, Dal Negro 40 Triestine i dalje se najljepše pazare na izvoru, u Trstu, cirka 5 eura.

Vječnost se mjeri trenutkom a ne vjekovima.

Bar za male ljude.