Nekad, ne tako davno, Knin i njegova okolna sela ovih dana mirisali bi na: bakalar, morsku ribu sa gradela, prženu pastrmku netom izvađenu iz Krke, crni rižot od lignji, brudet, riblju juhu itd.
Te mirise nisu mogle otjerati: magla, kiša, ni južina, čak ni čuvena kninska bura… jer je kružio zrakom, ulazio u kuće i ostajao lebdjeti negdje neuhvatljiv, ostavljajući trag u našoj kosi ili odjeći. U ovom kraju se poštivala tradicija, a veliki značaj pridavao se vjeri i vjerskim običajima. Danas je Sveti Nikola, zaštitnik djece i moreplovaca i možda najčešća slava pravoslavnih vjernika ovog grada. Oni koji nisu slavili, išli su u goste kod nekog svog,( ponekad i na više mjesta), bilo kod rođaka iz miješanih obitelji, bilo kod kumova ili dobrih prijatelja… Sva hrana je bila svježa i pripremljena na milion različitih načina. Uživalo se u domaćim ribljim specijalitetima, od kojih vam pri samoj pomisli na njih, počinje curiti slina iz usta… a sve se zalijevalo crnjakom ili žutinom iz vlastitih konoba. Za većinu nas koji smo toga dana bili samo gosti, najveći problem je bio… kako ručati ili večerati na toliko mjesta, i pomiješati toliko različitih vina, a ne dobiti glavobolju od te mješavine? Ali kad si već došao, red je da nešto i pojedeš, ali i kako ne bi uvrijedio glavu kuće (domaćina) ili glavnu kuharicu( domaćicu) i njezine vrijedne ruke… No problem je bio, gdje da ti to sve stane, jer i riba je zasitna… pa se onda prije polaska dogovorimo, što ćemo, kod kojih jesti… gdje juhu, kod koga bakalar, gdje lignje i tako po redu… ali domaćini ne bi bili domaćini, da nas stalno ne nutkaju, te nam tako pokvare dobro smišljen plan .
Muž mi je već prve godine po udaji rekao, da ćemo ići kod njegovih za slavu. To me iznenadilo, jer se u gradu iz kojeg sam došla, do vjere i tradicije veoma malo , skoro pa nimalo nije držalo. Slavu također nitko nije slavio, tek nekoliko ljudi u udaljenijim selima. Svi odreda slavili su Novu godinu, i pripremali sve ono što priliči slavlju…„ Kakvu slavu? Ne razumijem“- rekla sam začuđeno. „ Pa kućnu slavu, valjda znaš“.„ Ne“; prekinem ga, i on pita: „ Pa koja je vaša slava?“ „ Mi nemamo slavu.“ „ Kako nemate… jeste li nekad pekli pečenicu, kolače i zvali ljude u goste?“ „ To jesmo – rekoh – ali za Novu godinu.“ On shvati i onako ispotiha priupita: „ A znaš li koja je slava tvog djeda po ocu?“ Zamislih se na tren, te odgovorih kao iz topa: „ Sveti Nikola.“ „ Eto vidiš da imate slavu, ali ju ne slavite“… To njegovo pitanje pokrenulo je filmsku vrpcu u mom mozgu, oživjelo slike iz djetinjstva davno zapretane, i one pohrliše otuda tvoreći nezaustavljivu bujicu riječi, koje su izgleda, samo čekale priliku da poteku.
Kao malena djevojčica živjela sam nekoliko godina kod djeda i bake ( po majci) u jednom bosanskom selu podno Dinare. Bilo je to veliko selo sačinjeno od mnogo manjih zaseoka, i sa velikim brojem žitelja… Na samo nekoliko stotina metara od njihove kuće u drugom zaseoku živjeli su i roditelji moga oca. Odlazila sam kod njih svakodnevno, ali samo na kratko i po nekoliko sati. Ali sjetih se… kako je jedan dan u godini kao i nekoliko njih koji su mu predhodili bio poseban, i kako mi je tada bilo dozvoljeno da budem tamo čak i na spavanju. Sigurno pogađate… slava. Tada su slave i slavski običaji bili malo drugačiji no danas. Dva tri dana prije djed bi osedlao konja i sa još nekoliko ljudi iz sela krenuo preko planine put Dalmacije (što je značilo put Knina ili nekog kninskg sela). Valjalo je nabaviti sve neophodne namirnice za slavlje, kojih tamo nije bilo, kao što su: bakalar, lozovača, crno vino, suhe smokve… Bisage su im bile natovarene žitom za konje i nekoliko zavežljaja hrane te nešto vode za put. Svi su tamo imali nekog svog prijatelja kod kojega su kupovali vino, a bili su počašćeni večerom i konakom kao najmiliji im gosti. Ujutro, prije zore, ustajali bi odmorni i spremni za povratak, jer: zimsko je doba, dan kratak, a put dugačak, planina nepredvidiva, priroda hirovita te se valjalo požuriti kako bi stigli kućama prije mraka.
Dok su muškarci bili na putu, žene su pospremale kuću i pripremale hranu koje je trebalo biti u izobilju. Baka i djed su živjeli sami, posla je bilo mnogo, ali ipak se sve stizalo zahvaljujući svesrdnoj pomoći nekoliko žena iz komšiluka. Najprije su okrečile cijelu kuću iznutra i izvana, popravile krov ne dirajući nekoliko zaostalih, lastavičjih gnijezda ; te onda oprale one male pendžerčiće, dovratke i vrata. Pa kad to završe, po vanjskim zidovima kuće vješaju razne ukrase… svaka postavlja dekoraciju po svojoj volji, ali nijedna ne bježi od tradicije i uobičajenih simbola. Na jednom mjestu na zidu tako visi: mala žuta, tikva prošarana zelenim prugama… nedaleko nje smjestilo se nekoliko klipova kukuruza složenih poput ljudskog tijela u pokretu, a na drugom kraju otkinuta grana s nekoliko kao krv crvenih jabuka… Poviše ulaznih vrata, široki upleteni vijenac od pšenice što se sja poput suhog zlata.
S lijeve strane visi: rešta bijelog, a s desne crvenog luka. Na drugoj strani kuće iznad prozorčića… obješeno staro sito, s druge strane male drvene naćve. Pošto operu stolove i vrate ih na dobro oriban kućni pod, prelaze na čišćenje avlije. Velike drvene metle u njihovim rukama „lete“ takvom brzinom da se očima teško mogu pratiti. Ponekad neka od njih nešto glasno zapjeva… „ Moj dragane, moja grudo leda“… a ostale joj se priključe… Pa utrče u kuću, stavljaju po podu čiste ponjave, zastore do pola prozora, postavljaju sve stolove u niz, sa obje strane dugačke klupe za sjedanje, koje zastru šarenim ćilimima… Dvije rezervne petrolejske lampe, postave potom uz ogledalo, dok oko njega omotaju uske izvežene peškire. Na počasnom mjestu, preko puta ulaznih vrata visi okačena ikona Svetog Nikole, a pod njom na pozlaćenom lancu ona posudica za tamjan (kandilo )… Ja sam se stalno motala oko njih i nešto zapitkivala, one se glasno smijale i odgovarale mi u prolazu… Dok su jedne mijesile kruh , druge su pravile neke posne kolače, treće “razvaljivale” pite , opet posne; slane od krompira i riže, slatke od bundeve, pa ih nosile na svoja ognjišta peći, jer se na ovima našim naizmjenice cijelog dana, pekao kruh za kruhom. Ko li će sve ovo pojesti – mislim se- kad u svakom od njih ima i po nekoliko kilograma brašna?… A kad se izvade ispod sača ( peke), cijela kuća zamiriše na ljeto i žitna polja u vrijeme vršidbe. Baka ih mlatne rukom nekoliko puta da otkloni s njih zaostalo brašno te odnese u špaiz i postavi uza zid da se hlade… A na drvena postolja se kako pristižu, slažu jedna po jedna pita, i prekriva ručno rađenim lanenim krpama. Za bakalar i ribu bila je zadužena baka. Ribu je pržila u velikoj crnoj tavi s dugačkom drškom, i slagala ju na plitke drvene činije, dok se iz one garave bakre što je visila nad ognjištem, pušio bakalar, čekajući svoju daljnju obradu… Dok se stolovi u ostavi lagano pune oni u kuhinji su spremni za postavljanje. Prije toga oprano je svo slavsko posuđe, nekakav žućkasti porculan bez sjaja te ostavljeno na kraj. Stolove su prekrile bijelim, ručno tkanim, grubim lanenim stoljnjacima . Na sredini stola kao glavna dekoracija, postavljen je glineni vrč sa zelenom, pedalj visokom pšenicom iz koje se ponosno uzdizala žuta voštana svijeća. Do nje veliki slavski kolač(pogača) s novčićem negdje u sredini, koju će neki sretnik pronaći dok se bude lomila vrteći u krug. Okolo njih plitke glinene zdjele: pune zelenih, žutih, crvenih jabuka, dunja, velikih i malih krušaka, oraha i lješnjaka … odmah do njih one manje, sa suhim šljivama i smokvama. Rakija ulivena u staklene litrene flaše, vino u dvolitrama, a uz njih maleni ćokanjčići za rakiju i dvije velike bukare* za vino;.jedna za crno ( koje su uglavnom svi pili) i jedna za bijelo. Dok su se ženska čeljad bavila kućom… djed je: čistio štalu, punio jasle* sa sijenom za krave i konje, prao korita i pripremao hranu za ostalu stoku i živinu… Unosio sijeno i žito za rezervu, i sa udaljenog izvora donosio zalihe vode dovoljne za dva tri dana
Večer uoči slave, prije samog sutona, sve je bilo spremno za doček prvih gostiju. Djed uspravan, visok, koščat u svečanoj nošnji s kapom na glavi , sjedi u vrh trpeze, suče brkove i gleda me s osmjehom u očima, pa sjetno kaže : „ Moja Snješka; moj prvi i najdraži gost!“ A ja se sva važna zavrtim u krug u onoj rozoj svilenoj haljinici koja je toliko odudarala od ovog mjesta, potrčim i smjestim mu se u krilo, te ga zagrlim čvrsto, što god sam čvršće mogla. On onda izvadi lulu iz usta i poljubi me tako jako u obraz, da mi je još pola sata poslije toga zvonilo u ušima. Baka nas gleda, vrti glavom: „ E, što ti je život… šest sinova, petnaestoro unučadi, a samo ova mala žuta s nama. Svi bi oni danas bili ovdje, da ne desi onaj prokleti rat koji podijeli narod… i od jednih napravi ljude ( po njenom vjernike ), a od drugih neljude (ateiste)… „ Božja volja“; reče djed, no ona kao da ga nije čula klimne glavom i zašuti. Gledam ju ispod oka…I ona je u svojoj najljepšoj opremi, ali sušta suprotnost djedu… malena, punačka, okretna ali i brza na jeziku.Sela su bila raštrkana, udaljena jedna od drugih po nekoliko, čak desetke kilometara, a gosti su dolazili što pješke što na konjima ili zaprežnim kolima. To im je oduzimalo mnogo vremena, a i običaj je bio da se svetitelj dočekuje, slavlje ne prekida već nastavlja i sutradan. Za svo to vrijeme, san nikome ni na pamet nije padao… a priče, smijeh i pjesme mijenjali se naizmjenično u nedogled. Bilo je to jedino vrijeme u godini kad su se rođaci, kumovi i prijatelji mogli sastati, razmijeniti mišljenja i uživati u zajedništvu. Dok se mi tako šalimo iz dvorišta dopre topot konjskih kopita i ljudski glasovi… Baka istrči s lampom da dočeka prve goste i smjesti njihove konje i opremu… A na vratima se pojavi : krupan nasmijan brkajlija, strese snijeg sa gunja, te ga okači o drveni klin u hodničiću, ulazi i pozdravlja: „ Pomoz Bog, kume!“ „ Bog ti pomog’o, kumašine – odgovori djed, pa nadoda –Zdravo mi doš’o!“ A on će, njemu: “ U zdravlju te naš’o!“ Potom se zagrliše i izljubiše, pa ga djed smjesti sa svoje desne strane i za njega predviđeno mjesto. Čim sjedoše, počeše se raspitivati za zdravlje; najprije njihovo, pa ostalih ukućana, a onda o ljetini , nefaki i godini iza njih… i svim onim temama neizbježnim za seljaka i ratara. Svako malo pred kućom su se zaustavljala kola ili konji, a novi gosti pristizali nam sa svih strana… Umorni iscrpljeni, ali sretni, zadovoljni, nasmijani; pozdravljali domaćina, domaćicu, ljubili se s njima kao i ostalima gostima, prepričavali zgode sa puta. Odmah nekako s prvim gostima, stigle bi bakine pomagačice od prije, jer gostima u nijednom trenutku nije smjelo nedostajati jela ili pića. Sve je štimalo kao po nekom uhodanom i dobro uvježbanom scenariju… ustvari, sve je bilo stoga; što je u svemu tome bilo … samo mnogo spontanosti, međusobne ljubavi, pažnje i poštovanja… Većinu gostiju sačinjavali su muškarci i tek poneka žena… Uglavnom su to bile one, koje su bile najbliži rod, poput djedove ili bakine sestre… One mlađe žene su ostajale da brinu o kući i imanju, za one starije je to bio dug i naporan put. Kad bi svi stigli, djed bi ustao sa klupe, digao bukaru s vinom, zahvalio na dolasku, poželio im dug život i dobro zdravlje, ispio malo… i bukara je onda išla iz ruke u ruku, svi bi popili gutljaj i rekli:”Živio!“ Potom bi se digao kum te održao zdravicu za domaćina, njegovu krsnu slavu i sve ukućane. To je bila nekakva uobičajena, prigodna brojalica, poslije koje su opet svi nazdravljali i pili. Sve sam pratila kao opčinjena, upijala riječi, mirise, zvuke osjećaje… Oči su mi se sklapale, ali sam stalno molila baku da me ne nosi u krevet, jer ništa nisam htjela propustiti… Popuštala mi je neko vrijeme, a onda me unijela u sobu, obučenu ( da me ne probudi ) položila na krevet, tiho se iskradajući iz sobe i ostavljajući odškrinuta vrata… Kroz polusan bih razabrala poneku riječ, nešto od pjesme i smijeha… I onda zamišljala svetog Nikolu, kao nekog baš dobrog čiku, jer ga svi toliko slave i hvale… Ujutro bi me probudili smijeh priča, mirisi kave „ Divke“, čaja od šipka, uskuvanog toplog, tek pomuženog mlijeka, na koje se nitko ni osvrtao nije jer danas je post . Meni je to dobro-došlo, pa sam svečano izjavila da ga tog dana ni ja neću piti, na što su se svi nasmijali s odobravanjem. Slavlje se nastavljalo sve do ručka ili ranih popodnevnih sati, onda su oni iz najudaljenijih sela morali kretati kući, malo pomalo i svi ostali… Do večeri svi su se bili razišli, sem bakinih i djedovih sestara, koje će sa muževima ostati na konaku i krenuti tek sutradan izjutra. Dok je na ognjištu veselo pucketala vatra, a večernji se mir nadvio nad kuću i umorna lica odraslih, neočekivano mi se ote jedno pitanje sa usana… „ Zašto moj tata nema Svetog Nikolu?“ Oči svih prisutnih s čuđenjem se uperiše na mene, baka odgovori: „ Zato što ga neće.
“Ne, zato – upade djed – Muči ženo! Što to govoriš? Tata to ne može, zbog svog posla Snješka.“ Ja i dalje u čudu, baš kao svako petogodišnje dijete ništa ne razumijem, pa opet pitam: „ A zašto onda, moj djed Nikola nema slavu?“ I baka će opet prije svih: „ Zato što je škrtica!“ „ Šuti ženo“ – djed će tiho pokazujući rukom na mene, a meni suze u očima jer su dirnuli u mog obožavanog djeda. Krivo mi na baku, evo i sad mi krivo kad se toga sjetim. „ Nije sinko, već zbog nečeg drugog“; veli onaj dobričina od djeda da me malko odobrovolji, ostali to uglas potvrdiše. Kad sam druge večeri došla kući, tiho sam da ne čuje djed, upitala baku.: „ Zašto vi nemate slavu?“ „ Imamo sinko… kako nemamo!?“ „ Zašto onda ne slavite?“ “Slavili smo do ovog nesretnog rata, a poslije“… „ Što poslije? Baka Stana kaže“… „ Znam ja sinko, što ona govori, ali nije tako… to je božja volja!“ „ To isto je rekao i djed Pero, kažem – pa pitam: Ali kakva je to božija volja?“ A ona će: „ Pusti kraju sinko… nije za priču. Jednom ćeš razumjeti, sad spavaj.“ Dok sam pokušavala zaspati, slike proteklih dana jedna za drugom posložiše se u cjelinu, ušunjaše se u moj um i začahuriše tamo… do nekog svjesnog buđenja i jednog pitanja postavljenog mi mnogo godina poslije…

Večeras se oko mene ne šire mirisi bakalara, nit se osjećaju u zraku. Mog djeda već odavno nema. Njegova kuća, ognjište, slava i običaji zastrti su velom zaborava, kao i skoro svo selo i tamošnji ljudi… jer desio se još jedan nesretni rat, koji na svu sreću moje bake i djedovi nisu doživjeli, ali usprkos njihovim stalnim molitvama… mi jesmo. Svi moji prijatelji iz Knina kojima je danas slava; proslavljaju i večeras, ali na različitim stranama svijeta, daleko od zavičaja i rodnog doma; često i stotinama milja udaljeni od svojih najmilijih, rodbine i dragih prijatelja. Sigurna sam, da na svojoj trpezi imaju sve ove delicije koje sam nabrojala, kao što je neizostavan bakalar i njegov miris, bez kojeg ovaj praznik ne bi bio potpun. Mi koji smo večeras ovdje, ali nemamo kod koga ići na slavu; u mislima smo s njima… ali baš kao i oni, ćutimo drage nam, najdraže mirise s gorkim okusom na ustima…
Pitam se ponekad… Da li je moje odrastanje na selu imalo uticaja na moj budući život? Da li sam se sasvim slučajno našla u sredini, koja je identična po nekim običajima iz toga kraja?
Stvarno ne znam? Ali znam… da su one slike iz djetinjstva, stalan podsjetnik na dane: sreće, mira i zajedništva , kao i na jedne od najradosnijih događaja u mome životu.  [Snjezana K]


1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (glasova 9, prosjek: 4.33 od 5)
Loading ... Loading ...