Danas u eri digitalne fotografije nestvarno zvuči koliko veliki značaj može da ima slika, koliko je fotograsko-zaleđeni snimak trenutka u kojem smo živjeli sudbinski vezan za sve nas, nekadašnje žitelje Knina i Krajine.

Rošomonskom igrom sudbinskih dešavanja najveći dio nas se odvojio od zavičaja u kojem smo se “rojili” kao pčele u košnici. Za izgubljene krajeve, vremena i ljude vezuju nas uspomene koje vremenom blijede, a samo slike nešto duže zadržavaju trag našeg boravka na tim prostorima. Nažalost mnogi od nas su, uz sve što su izgubili, propustili da sa sobom ponesu svoje albume sa slikama. Tamo gdje se skrasiše, uz zve što kao vrijedni ljudi brzo stekoše, najviše ih je peklo to što ne ponesoše celuloidni trag svog nekadašnjeg postojanja pod planinom Dinarom. Neko je nekad rekao:” Ako nisi ponio sliku sa sobom, to je kao da nisi ni živio to vrijeme i na tom prostoru”. E za sve njih postoji opet kninsko rješenje, sajt “Galerija Knina”!

Izuzetno je dobro što postoji takav sajt i što SLIKE na njega stižu iz svih krajeva Svijeta i iz svih prošlih vremena kninskih, otimajući ih zaboravu i “lijepeći ih” u mozaik-spomenar prošlim vremenima i ljudima u nekadašnjem gradu. Na taj način svaki pošiljalac daje svoj doprinos u ponovnom stvaranju cjelovitog mozaika koji je u svojoj prvobitnoj osnovi bio izuzetno složen i koji nikad u cijelosti neće biti obnovljen. Ali nikome od nas ne pada na pamet da odustameno od svog nostalgičnog bunta i nastavljamo da šaljemo fotografije u zajednički “album” jer smo sigurni da mnogima ovim putem vraćamo “oteto” kolektivno pamćenje.

A moj prvi susret sa crno-bijelom fotografijom dešava se već u onim trenucima moje najranije mladosti kada postajem svijestan sebe i okoline oko sebe. Oduvijek sam bio opčinjen zaleđenim trenutkom na fotografiji koji trajno ostaje, dok rijeka vremena teče dalje. Često bi, kao dijete, zastajkivao pred izlozima naših najpoznatijih fotografa: kod Mijakovaca (Vavo pa Bućo), kod Martina, kod Dade, Trivića…Kako sam samo sa divljenjem posmatrao njihove aparate sa blicom i njihovo umijeće, kad bi po pozivu došli negdje da ovjekovječe neki važan trenutak. Koliko li me je samo puta zaskočio ulični fotograf Steveljić nudeći mi fotografiju za koji nisam ni znao da postoji.

A koliko li je samo nas, znatiželjnih klinaca i klinceza, bilo članom “Foto sekcije” u osnovnoj školi. Tu smo se obučavali da slikamo na najjeftinijem i na najboljem fotoaparatu na Svijetu, na neprevaziđenoj “Smeni-8”. Umetanje filma, podešavanje aparata za start, odabir kadra i metraže do slikanog objekta, podešavanje vremena ekspozicije i otvora zaslona, sve su to bile manipulativne radnje u kojima smo svi postali mali majstori. A onda su nas obučavali da izrađujemo fotografije: pa je tu razvijanje i fiksiranje samog filma, pa uvlačenje filma u lampu u tamnoj komori, ponovo vreme ekspozicije, pa razvijač, pa fiksir, pa sušenje, pa rezanje, povećavanje…Ne znam da li sam i u jednoj drugoj sekciji toliko uživao u radu i toliko predano radio i toliko savladao “zanat” kao u foto sekciji tih davnih dana. Svo to stečeno znanje nam je kasnije pomoglo da se lako prilagodimo za sve nove vrste fotografisanja koja će nam donijeti nova vremena. Možda je i to razlog što se na sajtu “Galerija Knina” nalazi toliko mnoštvo besprekornih fotografija kao da se radi o takmičenju za najbolju umjetničku sliku.

Godinama su trajale crno-bijele fotografije i njihovo slikanje je dovedeno do savršenstva. A onda se iznenada pojavila fotografija u boji. Čini mi se da sam je najprije ugledao zajedno sa polaroid aparatom koje je za nas bio “čudo neviđeno”. Sam izgled aparata je delovao novo i moćno: zatim lagano škljocanje, blic, pa kratko čekanje i izlazak tamnog papira iz aparata na kome se pred našim očima počne sve jasnije i jasnije nadzirati fotografija u boji. Iz Njemačke bi poneko od nas dobio Kodak “idiota” sa blicom u koji se ubacuje negativ za fotografije u boji u kaseti. Tu nije trebalo nikakvo posebno znanje ni umijeće, samo pogledati šta snimaš, smjestiti slikani objekt u okvir i škljocnuti. Sve takve slike su bile slične jedna drugoj po predominirajućoj braon nijansi i po neizostavnim crvenim zjenicama. Sa tehnološkim napretkom došli su na red i kvalitetniji aparati za kućnu upotrebu i kvalitetniji filmovi za razvijanje fotografija u boji. Svi smo vrlo brzo postali i majstori za slike u boji, a nekako su i poze ljudi koje smo slikali vremenom postajale opuštenije i ležernije. Kupovali smo i razne dodatke: bliceve, stalke i teleskopske dodatke objektivu za različite zahtijeve slikanja. I sve to radi usavršavanja tehnike stvaranja njenog veličanstva-SLIKE.

A onda, iznenada, to ogromno mnoštvo snimljenih fotografija, zaboravljeno ili ostavljeno u nekakvim ormanima ili u albumima, kutijama za fotografije, nestaju u stihiji mržnje i sužene svijesti, u otimačini, pljački i požarima. Neke od njih se danima i mijesecima vuku, bačene negdje u blatu, gažene od strane slučajnih prolaznika, i tu trule i nestaju ne ostavljajući nikakvog traga. Njihovi vlasnici ili lica kaja su akteri “zaleđene scene” na njima, ako su imali sreće da prežive, nalaze se već odavno na svim stranama Svijeta rasejani, kao gustim sitom, sudbinskim dešavanjima. U vremenima stradanja po pravilu nastaje prekid u kolektivnom pamćenju-amnezija. Nekako ne želimo da se prisjećamo dana kolektivnog užasa i malo je slika iz tog vremena. Čuvamo samo fotografije dragih nam ljudi kojih više nema, a koji nam nedostaju kao najblistaviji dijelovi u mozaiku kojeg se, eto, uhvatismo da obnovimo.

I na kraju tehnološki napredak nas je doveo do digitalnih aparata i do mobilnih telefona sa digitalnim aparatima, te do digitalnih fotografija izuzetnog kvaliteta. Sada fotografija može nastati svakog trenutka i na svakom mjestu. Jedina sličnost sa slikama iz prošlih vremena je ta što mogu da se odštampaju i na fotopapiru kao fotografije, što retko ko i čini. Sada se fotografije memorišu na kompjuteru ili se narezuju na CD.

U svakom slučaju koristite svaki momenat da se slikate! Strašno je kakvom brzinom svaki takav zaleđeni trenutak postaje prošlost. Narezujte svaki vaš uslikani komplet fotografija i čuvajte ih na CD-u! Poslušajte preporuku jednog od onih koji su na svojoj koži iskusili najtežu jevrejsku kletvu “Dabogda imao, pa nemao!”, da sve te uspomene držite na jednom mijestu, jer nikad se ne zna kad vam mogu zatrebati. Izgubljeni novac možete ponovo zaraditi (ili ga bar djelimično nadoknaditi), ali sa izgubljenim slikama ste zauvijek izgubili trenutak u kome ste živjeli. [Pegor]


1 Star2 Stars3 Stars4 Stars5 Stars (glasova 32, prosjek: 4.16 od 5)
Loading ... Loading ...