Kninski Rječnik

Godinama već živim u mijestu gdje me je brodolom života slučajno izbacio na “hridi”. Tu ne pripadam, a osjećam da ni moja dijeca ovdje ne mogu da nađu uporište. Često u mislima prebiram po spokoju dijetinjstva i tu se, nekako, stalno spotičem o nostalgičnu privlačnost brojnih “Babljih ljeta” koja su za mene imala nekakvu vilinsku ljepotu i nestvarnost.
To je period prelaska ljeta u jesen. Tada obično kreće bakarno, zlatom i sjajem izatkano, blago razdoblje do prvih jesenjih dana. Početak septembra je vrijeme ponovnog polaska u školu.
Međutim početak tog razdoblja često nije bio ni blag ni topao. Pamtim nekoliko polazaka u školu, zadnjeg dana avgusta, po velikim kišama, prolomima oblaka i poplavama. Jednom prilikom se moj otac sa “fićom” probio kroz vodu koja je kuljala u visini od 40-ak cm preko oba mosta prema Radljevcu, kada je išao da nas doveze iz Plavna za nastupajuću školsku sezonu. Srećom se fićo nije ugasio.
Nisam volio te dane vraćanja u školske klupe. Za nas je to bio šok posle bezgranične slobode koju smo uživali tokom čitavog ljeta. U slijedećim danima privikavanja i naše se raspoloženje popravljalo kao i vrijeme oko nas, jer je nastupao najljepši dio godine. Treba naglasiti i da je nekadašnje školstvo bilo drugačije od današnjeg. U početku novog razreda nastavnici nas nisu mnogo opterećivali. Puštali bi nas da se kraja izjurcamo i polako su nas uvodili u tonus obaveza i radnih zadataka. A dotle, još uvijek u japankama i u kratkim pantalonama, mi smo bjesomučno razvlačili naše ljeto u nedogled.
Ponekad je gašenje ljeta nastupalo brzo, a nekad su se žarka ljeta produžavala u blage jeseni pa se naš oproštaj od ljeta otegao u mnoštvo dana koji su nam se naročito urezali u sjećanje.
Od najranijih dana mog dijetinjstva pamtim to vrijeme kao period najlijepših slika zbog naglašenih kontrasta između sjenovitih i osunčanih dijelova dana.
Pamtim i nepregledne prostore skoro nevidljivih paučinastih niti u koje smo uletali u igri i u koje smo se uplitali pri prolascima, naročito, na mijestima kojima dugo niko nije prolazio.
To je vrijeme blagih povjetaraca i prvih žutih listova na granama drveća. U sjećanju mi je često i MIR koji sam u ovim periodima na momente zapažao. U tim trenutcima kao da je vrijeme stalo, kao da su svi zvukovi utihnuli i kao da je svaki povjetarac utihnuo.
Nastupio je period kada se više nismo kupali jer su dani okračali, sijenovita mijesta se izdužila a noći bivale sve sviježije. Zato su naše igre bile življe i dinamičnije. Bilo je to vrijeme dugih noćnih igara žurke po avlijama i dvorištima, preskakanja ograda i branja jesenjih voćaka. Danju smo jurili rojeve pčela sa maticom locirajući ih i pomažući pčelarima da ih smjeste u košnice.
To je period kupovine drva i uglja za predstojeće hladne dane i mjesece. Pored velikih gomila šaroliko mnoštvo je pomagalo u unošenju i slaganju u podrume i šupe. Tada je nekako sve bilo sporije, pa i sazrijevanje lubenica koje su nam tada pristizale tek krajem avgusta. Sijećam se čitavih “brda” lubenica na donjoj pijaci i njihovih vlasnika koji bi ih čuvali i danju i noću. Oni su spavali u prikolicama, pod šatorima, na kamionima ili pod vedrim nebom. Ali njih je bilo svega nekolicina, a nas čitava armija. Kad jedan od njih noću potrči za jednom grupom, drugi se dočepaju lubenica pa biježi u noć praćeni čoporom saučesnika. Današnje lubenice nisu ni približno tako slatke kao što su to bili komadi razbijene lubenice ispuštene u trku o koju smo se otimali u žurbi biježeći od progonitelja.
Ono je bilo vrijeme prženja klipova kukuruza, pucketanja vatre i izbulanih zrna i mirisa prženog kukuruza koji se širio u toplu ljetnu noć. Najslađi kukuruzi su ispečeni na vrbovom pruću uz neke od naših rijeka i potoka.
Radovali smo se i početku spremanja zimnice i degustaciji prvih džemova i pekmeza. Tada počinju i prve jesenje svadbe i prve slave.
Ovo je i sezona početka rada našeg kina u Domu JNA i dolaska dugo najavljivanih filmova sa Jožinih plakata koji su nas mijesecima izluđivali najavljujući neke spektakle.
Pamtim ovo vrijeme i po dugim redovima i šekanjima pri nabavci kniga i svesaka u “Knjižari” i u “Narodnim novinama”.
Obično bi tada neke od oficirskih porodica, sa dužim boravkom u Kninu, odlazile u prekomandu pa je bilo i suza na rastanku, a nekako bi u isto vrijeme dolazile nove porodice sa svojom dijecom donoseći nova poznanstva i druženja. Polaskom u školu oživjela su i školska dvorišta i okolni parkovi.
Naša noćna “štrafta”, duž glavne ulice, tokom cijele godine nije gubila u mnoštvu šetača, ali nekako u ovo vrijeme sa povratkom sa godišnjih odmora i početkom školske godine, na zidiću i sa jedne i sa druge strane gradskog šetališta, vrilo je kao u košnici.
Za sve nas taj period se završavao prvim hladnim danima, odnosno trenucima kada smo oblačili duge pantalone i obuvali cipele. Niko od nas nije volio taj prelaz i skori dolazak jesni. Bili smo i do današnjih dana ostali smo nostalgočni za varljivom iluzijom “Babljeg ljeta” u našem neponovljivom KNINU.

(glasova 43, prosjek: 4.21 od 5)

 Loading ...

2 komentara »