Borići su nastali od borovog šumarka u samom centru Knina kojeg je na dva dijela podijelila strma ulica ,od željezničke stanice, do starog zabavišta. Dijelili smo ih na gornje i donje. U donjim je kasnije sagrađeno moderno zabavište sa velikim površinama za igru, a u gornjem je sagradjen starački dom.Gornji su ostali otvoreni za nesmetanu igru i dalje, a donji su ograđeni. Ja se sjećam ograde i prije otvaranja zabavišta u donjim borićima. Tuda sam često išao najkraćim putem u gimnaziju, pa pored menze i vojnog magacina za čas posla sam bio u školi.Kao dijeca smo posmatrali ogromne neprekinute lance gusjenica koje su nekud sa svrhom išle svakog proljeća. Tu smo brali divlju salatu.U njima smo praćkama ili vazdušnim puškama plašili gugutke svađajući se da li njihov zov glasi”gu-gu-guuu” ili nešto grleno što je ličilo na “kupuj-kruv”. Tu smo pravili svoje kućerke od granja, gađali se šišarkama i borovim iglicama. Zadesivši se u igri sa zebnjom bi prekidali graju, približili se ogradi bolnice i nijemo posmatrali okupljanje sprovoda oko prosekture kninske bolnice i iznošenje mrtvačkog kovčega. To miješanje životnosti igre u borićima i prisustvo smrti u bolničkom krugu nas je često potpuno smućivalo.To je bio naš prvi susret sa nespokojstvom. Tamo smo odrastali.
Sjećanje me odvlači dublje u donje boriće i kao da se prisjećam nekakve sajamske vreve,šatora živopisnih boja, šarenih prolaza između njih, šarenila žarulja koje su osvetljavale prostor, mnoštva zvukova i slatke vune na štapiću…Ne znam da li je to neka moja fikcija ili se zaista prisjećam nečega što se dešavalo u mojoj ranoj mladosti. Također se sjećam filmskog platna na otvorenom, velikih zvučnika i beskrajnog uživanja što sam ga osjećao sjedeći u travi, u prijatnoj toplini ljetne noći, dok su promicale scene filma pred očima.
To uživanje od tada datira i drži me i danas kad, najčešće u polupraznoj bioskopskoj dvorani, gledam neki film. Sjećam se i klackalice, ljuljaške i tobogana u donjim borićima koji tu bili mnogo prije zidanja zabavišta. Borići su bili i poprišta žestokih bitaka djece različitih kvartova smještenih uokolo. Naročito smo vodili bitku oko gornjih borića sa nekoliko kvartova jer su nam bili strateški važno mijesto.
Zimi kada led, po pravilu bar jedanput, okuje kninske ulice spuštali smo se kroz boriće pa uz ogradu, oko donjih, polako silazili u grad. Koliko li je samo parova učvrstilo svoju vezu promičući kroz šumarke u centru moga grada. Odavno nisam vidio boriće, pa gledajući borovu šumu na drugim mijestima, pitam se da li su se uspijeli oduprijeti raznim bolestima i uticaju smoga i kiselih kiša. U mome sijećanju oni su uvijek isti, viječno zeleni sa žućkasto, braon, zelenkastim tepihom kojemu vrijeme ne može ništa.
(glasova 21, prosjek: 4.14 od 5)
Loading ...
naziv za dio između stare bolnice i staračkog doma
Mjesto gdje smo molili
da nam daju spriceve
koji su sluzili za prskanje po JOVINOJ kuci
Borići
Borići su nastali od borovog šumarka u samom centru Knina kojeg je na dva dijela podijelila strma ulica ,od željezničke stanice, do starog zabavišta. Dijelili smo ih na gornje i donje. U donjim je kasnije sagrađeno moderno zabavište sa velikim površinama za igru, a u gornjem je sagradjen starački dom.Gornji su ostali otvoreni za nesmetanu igru i dalje, a donji su ograđeni. Ja se sjećam ograde i prije otvaranja zabavišta u donjim borićima. Tuda sam često išao najkraćim putem u gimnaziju, pa pored menze i vojnog magacina za čas posla sam bio u školi.Kao dijeca smo posmatrali ogromne neprekinute lance gusjenica koje su nekud sa svrhom išle svakog proljeća. Tu smo brali divlju salatu.U njima smo praćkama ili vazdušnim puškama plašili gugutke svađajući se da li njihov zov glasi”gu-gu-guuu” ili nešto grleno što je ličilo na “kupuj-kruv”. Tu smo pravili svoje kućerke od granja, gađali se šišarkama i borovim iglicama. Zadesivši se u igri sa zebnjom bi prekidali graju, približili se ogradi bolnice i nijemo posmatrali okupljanje sprovoda oko prosekture kninske bolnice i iznošenje mrtvačkog kovčega. To miješanje životnosti igre u borićima i prisustvo smrti u bolničkom krugu nas je često potpuno smućivalo.To je bio naš prvi susret sa nespokojstvom. Tamo smo odrastali.
Sjećanje me odvlači dublje u donje boriće i kao da se prisjećam nekakve sajamske vreve,šatora živopisnih boja, šarenih prolaza između njih, šarenila žarulja koje su osvetljavale prostor, mnoštva zvukova i slatke vune na štapiću…Ne znam da li je to neka moja fikcija ili se zaista prisjećam nečega što se dešavalo u mojoj ranoj mladosti. Također se sjećam filmskog platna na otvorenom, velikih zvučnika i beskrajnog uživanja što sam ga osjećao sjedeći u travi, u prijatnoj toplini ljetne noći, dok su promicale scene filma pred očima.
To uživanje od tada datira i drži me i danas kad, najčešće u polupraznoj bioskopskoj dvorani, gledam neki film. Sjećam se i klackalice, ljuljaške i tobogana u donjim borićima koji tu bili mnogo prije zidanja zabavišta. Borići su bili i poprišta žestokih bitaka djece različitih kvartova smještenih uokolo. Naročito smo vodili bitku oko gornjih borića sa nekoliko kvartova jer su nam bili strateški važno mijesto.
Zimi kada led, po pravilu bar jedanput, okuje kninske ulice spuštali smo se kroz boriće pa uz ogradu, oko donjih, polako silazili u grad. Koliko li je samo parova učvrstilo svoju vezu promičući kroz šumarke u centru moga grada. Odavno nisam vidio boriće, pa gledajući borovu šumu na drugim mijestima, pitam se da li su se uspijeli oduprijeti raznim bolestima i uticaju smoga i kiselih kiša. U mome sijećanju oni su uvijek isti, viječno zeleni sa žućkasto, braon, zelenkastim tepihom kojemu vrijeme ne može ništa.